To što ti želja “talasa” oko 45. mi zvuči prilično poznato i često bude miks hormona, stresa, sna i svega živog, a ne nužno da je “nešto loše” u vezi. Meni je pomagalo da se priča vodi kao “ja” tema: “primjećujem da mi se tijelo mijenja, fali mi nježnosti/bliskosti” umjesto “ti nikad/ti uvijek”, i da se naglasi da nije zahtjev nego pokušaj da budete tim. Nekad upali i da pričate van spavaće sobe, u šetnji ili uz kafu, jer tad manje liči na pritisak—šta misliš, šta ti je najteže reći partneru u toj priči?